HOW´S THIS FOR A PERSONAL?

„Očekivala sam da će ti blog biti osobniji, jebo te punk“, rekla mi je prijateljica. Hm, jedan od glavnih razloga zašto sam krenuo sa Just Can´t Stand It! Blogom je bio taj da pišem o muzici i bandovima (+ da kačim na net muziku, intervjue itd.) koje strastveno volim, pa mislim da je već to samo po sebi dovoljno osobno. Također hc/punk sam oduvijek smatrao i uvijek ću smatrati kao nešto poprilično osobno. Malo sam razmišljao o toj njenoj rečenici i znam na što je mislila, ali hej, to nije takav blog, sestro. Već neko vrijeme nemam neku potrebu pisati o nekim svojim dubljim emocijama, barem ne u fanzinu a pogotovo ne na nekakvom blogu gdje bi to čitalo brdo ljudi koje ne poznajem, pa možda i ne želim da hrpa nepoznatih ljudi čita i zna neke moje ultra osobne spike. Jedan od bitnih razloga zašto nemam potrebu o tome pisati je upravo taj što o tim osobnijim stvarima pričam sa par bliskih mi ljudi (od kojih je jedna i ta prijateljica koja mi je uputila dotični komentar, kako volim ironiju :)), pa ako imam potrebu sa nekime podijeliti nešto ultra osobno i emocionalno, onda to napravim kroz razgovor sa tih određenih par osoba. Pretpostavljam da prije nekih 5 godina kad sam pisao one Bizaro IOSC brojeve i ona prva dva „emo“ What Remains broja, nisam baš imao sa kime podijeliti stvari koje su se zbivale u meni, pa su stoga nastali ti neki brojevi fanzina koji su malo odskakali od uobičajenih IOSC brojeva. Nekome je to bilo ful čudno čitati dok je nekome to bilo super, ukusi su različiti, jel. Meni je tad bilo potrebno da se tako izrazim, no sad kad gledam te tekstove, malo mi je i smiješno sve to skupa. Nije da se sramim toga što sam pisao ili tako nešto, nego jednostavno, to je bilo tad a sad je neko drugo vrijeme (Get over it, it´s fucking dead!). Opet, s druge strane, da ja npr. napišem nešto (u fanzinu ili na blogu, nije bitno) o tome kako sam se osjećao emocionalno u protekloj godini, da li bi ikome stalo do toga kad bi to pročitao/la? A ono još više bitno, da li bi mi itko mogao pomoći vezano za to što bi ja napisao? Naravno da ne. Osim ukoliko nisi izumio/la vremensku mašinu i možeš me vratiti kojih par mjeseci ili koju godinu unatrag, ne možeš mi pomoći. Je, možeš me poslušati i dati mi neki kliše savjet, kao ma, bit će sve dobro i to je to. No, iskreno to ne mijenja moje emocionalno stanje niti rješava išta na mom emocionalnom planu (ovo pišem onako općenito, nije da sam trenutno u nekom sjebanom emocionalnom stanju, kuiš). Ili mi dofuraj jebenu vremensku mašinu ili ono, fuck off! Tako da stvarno ne znam što bi se promijenilo da ja na blogu pišem neke emo bljuzge, meni sigurno ne bi bilo bolje niti lakše. A to je i poanta, da radim stvari koje volim prvenstveno za sebe. Pa ću radije napisati po tisućiti put neki tekst o tome koliko mi Tear It Up znače u životu jer realno, njihova muzika, tekstovi itd. su bili tu uz mene non stop, a ti? Ti si tu bio/la za mene samo onda kad ti je to najbolje odgovaralo. Pa bolje da me jebo punk, nego neki jadni ljudi.

The Snake

PS – Sorry to all people who don´t understand Croatian, this is just something that I had to say in my domestic language. 

Tisa and me chilling and reading some good stuff